Zašto Komšić više brani BiH nego Izetbegović

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je Bosna i Hercegovina osuđena da njome vladaju nacionalne stranke. Sagovornici su bili Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci, i Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Bilo je riječi o tome kako se Dodik, Izetbegović i Čović, nakon žestokih međusobnih svađa i uvreda u predizbornoj kampanji, dogovaraju kako da formiraju vlast na nivou Bosne i Hercegovine, kako nacionalne stranke već više od tri decenije razaraju tkivo Bosne i Hercegovine.

Kako je Bakir Izetbegović omogućio Miloradu Dodiku da dobije četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i šta je dobio zauzvrat, kako su Izetbegović i Čović počeli da sarađuju kada im je zaprijetila opasnost da ih stanke ljevice izbace iz vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Debatovalo se i to tome zašto je tako čvrst savez između Dodika i Čovića i može li ga poremetiti Dodikov pristanak da Predsjedništvo pokrene akciju da se Bosni i Hercegovini vrati njena imovina koju je uzurpirala Hrvatska, kao i da li je masovni odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine posljednja faza etničkog čišćenja, kao i o tome zašto nacionalni lideri nisu zabrinuti što toliki broj mladih, školovanih ljudi napušta zemlju.

Omer Karabeg: Čini mi se da ponovo prisustvujemo scenariju koji smo za posljednje dvije i po decenije toliko puta vidjeli u Bosni i Hercegovini. Nacionalne stranke se žestoke svađaju i vrijeđaju tokom predizborne kampanje, a onda nakon izbora lako se dogovore da formiraju vlast i podijele mjesta u državnoj administraciji i javnim preduzećima?

Miodrag Živanović: Ta nije ništa novo. To je počelo odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i događalo se uvijek u vrijeme izbora. To su već poznate, stare koalicije Stanke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i Srpske demokratske stranke koju je kasnije zamijenio Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Takve koalicije su postale nešto normalno – i to nije dobro, ne samo za sadašnjost, nego ni za budućnost naše zemlje. Sada je pitanje da li će u nekim djelovima zemlje političke partije, koje ne pripadaju etnonacionalnim grupacijama, uspjeti da formiraju vlast. Volio bih da nam se to dogodi da bismo imali kakvu-takvu šansu za budućnost.

Asim Mujkić: Bosna i Hercegovina je tako konstituirana da u njoj vlada nacionalni princip. Već duže vremena, možemo slobodno reći decenijama, ovdje uz male, rekao bih kozmetičke, promjene vladaju iste klike. To je politička klasa koja zahvaljući ustrojstvu ove zemlje neprekidno vlada Bosnom i Hercegovinom. Volio bih, kao i profesor Živanović, da je moguće razbiti taj način vladavine, ali nisam baš siguran da bi antinacionalistički bosanskohercegovački blok mogao značajnije ugroziti monopol nacionalnih partija.

Omer Karabeg: Mislite li da se Dodik, Izetbegović i Čović unaprijed dogovore i podijele uloge. Jer, karakteristično je da su u Bosni i Hercegovini najveće međunacionalne tenzije uoči izbora. Dodik kaze nešto, Izetbegović mu odgovori, Dodik mu replicira, rastu tenzije i pljušte prijetnje kao da će sutra izbiti rat. Lideri svađaju narode da bi osvojili što više glasova i onda, kada prođu izbori, sjednu i dogovore se o podijeli vlasti.

Miodrag Živanović: To su iskusni glumci u filmu koji se zove politički odnosi u Bosni i Hercegovini. Čak se ni režiseri tog filma ne mijenjaju. Glumci imaju već pripremljene role, znaju ih napamet – i tu nema nikakvih novih momenata. S jedne strane, to dobro jer znamo šta će nam se dešavati, ali nije dobro što će to biti samo crno i što ćemo i dalje živjeti bez budućnosti.

Izetbegovićev poklon Dodiku

Omer Karabeg: Možda je najočitiji primjer te postizborne saradnje nacionalnih stranaka kako je Bakir Izetbegović, lider SDA, glasovima poslanika svoje stranke u Narodnoj skupštini Republike Srpske obezbijedio Dodikovoj stranici četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, čime je Dodik dobio mogućnost da, kada god to poželi, blokira zajedničke institucije. Izetbegoviću izgleda nije važno što je time ojačao Dodika, važna su mu mjesta u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj koje će mu Dodik omogućiti.

Asim Mujkić: To nije Izetbegovićev prvi ustupak Dodiku. Sjetimo se kako je prije četiri godine SDA izigrala antidodikovsku koaliciju Prvi mart u Republici Srpskoj. Vidimo da se Izetbegović ovih dana sastaje i sa liderom HDZ-a Čovićem, sarađuje, dakle, sa svojim “arhineprijateljem“. Rekao bih da je to savezništvo klasne prirode, jer je njegov cilj da se po svaku cijenu sačuva vlast i raspodjela javnih resursa. Ne bismo se trebali iznenaditi, ako vrlo brzo vidimo uspostavu takve koalicije na državnom nivou.

Miodrag Živanović: U Bosni i Hercegovini politika se svela isključivo na kalkulaciju. Tu nema nikakvih ideja, nikakvih ideologija, nikakvih projekata. Sve je kalkulacija i matematika. O tome se nacionalni lideri ne moraju ni dogovarati – kalkulacija se podrazumijeva. To je jedan od glavnih razloga što ljudi odavde odlaze. Odlaze mladi, odlaze ljudi srednih godina, odlaze i starije generacije. Svi odlaze jer čovjek po svoj priprodi ne može toliko dugo podnosti takav način vođenja politike. Moramo život otvoriti pravim vrijednostima, u njemu mora postojati i duša, a ne samo kalkulacija. Politika bi trebalo da bude ono što su stari Grci nazivali briga za polis, dakle briga za naš mali zavičaj u kojem živimo – da u njemu organizujemo što je moguće kvalitetniji i bolji život. Pošto politika već odavno nije briga za polis nego se svela na brutalnu kalkulaciju, onda se ljudi sve više izmiču tom čudovištu zvanom politika.

I srpska, i hrvatska, i bošnjačka

Omer Karabeg: Zar se ne čini da u ovom trenutku Željko Komšić mnogo više brani Bosnu i Hercegovinu nego Bakir Izetbegović, koji se na izvjestan način smatra liderom Bošnjaka, a glavni interes Bošnjaka je da se sačuva Bosna i Hercegovina. Međutim, Izetbegović svojim potezima jača moć Dodika, čiji je cilj raspad Bosne i Hercegovine.

Asim Mujkić: Riječ je o dvije vizije Bosne i Hercegovine. Nacionalne stranke su 1990. krenule u nacionalnu reafirmaciju, koja je počela da rašiva tkivo ove zemlje. S druge strane, Komšić predstavlja građansku alternativu koja je privržena principima ZAVNOBiH-a koji definiraju Bosnu i Hercegovini kao i srpsku, i hrvatsku, i bošnjačku, dakle – ni srpsku, ni hrvatsku, ni bošnjačku. Po ZAVNOBIH-u suština BiH se sastoji u međuodnosu naroda. Znači, narodi u svom međuodnosu tvore zajednicu koja se zove Bosna i Hercegovina. Za razliku od takvog pristupa, nacionalne stranke teže teritorijalizaciji. Bakir Izetbegović može koliko hoće govoriti da se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ali na onim teritorijama, gdje Bošnjaci čine većinu i gdje je SDA ima odlučujuću riječ, svi resursi i sve važne institucije su faktički nacionalizirane – i bez teritorijalnog razgraničenja. Dok SDA govorii o jedinstvenoj BiH u isto vrijeme zaokružuje i nacionalizira svoje teritorije. Mada imam neke primjedbe na Komšića, braniću njegovo pravo na kandidaturu za člana Predsjdništva i njegovo suprodstavljanje rasističkim argumentima koji dolaze od strane oficijelne Hrvatske. Opcija koju Komšić zastupa pokušava da prevaziđe etničku teritorijalizaciju i zalaže se za jedinstveno bosanskohercegovačko društvo. Nacionalisti već trideset godina nastoje da stvore tri odvojena društva, što je pogubno za Bosnu i Hercegovinu. SDA može stalno isicati da je za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, međutim, ona u realnosti proizvodi podijeljeno društvo. Njeno djelovanje je isto tako pogubno kao i djelovanja druge dvije nacionalne stanke.

Ko je šef države BiH?

Miodrag Živanović: Danas je teško reći koliko je naših ljudi, ne mislim samo na Želja Komšića, intimno i iskreno za Bosnu i Hercegovinu. Kada pogledamo kakav je politički sistem u ovoj zemlji, oni, i da hoće, ne mogu biti za Bosnu i Hercegovinu. Sve naše institucije su domovi naroda. Ko je šef drzave Bosne i Hercegovine? Mi ga nemamo. Predsjednišvo BiH je u stvari dom naroda koji ima tri člana. To nije nije nikakav šef države, jer se bira po teritorijalno-nacionalnom principu. Za njegove članove nikada ne glasaju svi građani Bosne i Hercegovine, jer se za svakog člana ne glasa na cijeloj teritoriji. Zbog toga Predsjedništvo često izgleda karikaturalno, posebno u međunarodnim kontaktima. Vijeće ministara BiH nije nikakvo Vijeće ministara, to je opet zbir Srba, Hrvata i Bošnjaka. Jedan od domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – Predstavnički dom trebalo bi da bude dom građana, ali on to nije. Poslanici tog doma ne predstavljaju građene nego narode, zato što su teritorije tokom četvrt vijeka potpuno etnički očišćene. Čak su i mjesne zajednice postale domovi naroda, jer u njihovim organima ne sjede predstavnici gradajana, nego predstavnici Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Taj veliki defekt našeg sistema uslovljava da više niko nije za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, jer i ne može biti, nego samo za dijelove BiH. Svaki od naših predstavnika, na bilo kom nivou vlasti, bori se samo da sačuva funkcionisanje jednog djela teritorije, a ne cijele države. Čini mi se nemogućim da se ta matrica promijeni u skorije vrijeme. Mi smo, u stvari, vraćeni stotine godina unazad. Taj nakaradni projekt je, nažalost, uspio.

Omer Karabeg: Kako gledate na činjenicu da su nakon žestokih međusobnih svađa Izetbegović i Čović odjednom počeli da sarađuju, kada je im je zaprijetila opasnost da ih stranke ljevice izbace iz vlasti u Federaciji?

Asim Mujkić: To je u skladu sa njihovim načinom na koji funkcioniraju – potrebno je po svaku cijenu zadržati vlast i pristup raspodjeli resursa. Izetbegović i Čović će sarađivati i sa crnim vragom, ako im to omogućava da zadrže vlast. Ta saradnja otkriva koliko je bilo lažno sve ono što su govorili tokom predizborne kampanje. Pokazuje se da je to u stvari bio samo predizborni trik. Oni su uspješni samo u jednoj stvari – da uzburkaju strasti i izazovu strah. Strah je bio dominantan u predizbornoj kampanji. Tokom posljednjih tridesetak godina vidjeli smo da pobjeđuje onaj ko uspije zastrašiti biračko tijelo.

Dvojac bez kormilara

Omer Karabeg: Na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni najjači je savez između Dodika i Čovića. Oni su taj savez napravili prije izbora i dogovorili se da se međusobno podržavaju. Ipak, postoji jedna stvar koja se ne uklapa u taj savez. Milorad Dodik se kao predsjedavajući Predsjedništva složio sa druga dva člana Predsjedništva da se pokrene akcija kako bi se povratila uzurpirana imovina BiH koja se nalazi u Hrvatskoj. Dodik je čak pristao da o tome napiše pismo hrvatskoj predsjednici i hrvatskom premijeru. On se u toj stvari očigledno razišao sa Čovićem koji prije svega štiti interese hrvatske države i nikada ne bi dozvolio da se pokrene to pitanje. Kako to tumačite?

Miodrag Živanović: Ni Dodik ni Čović nisu političari. Oni su tehnolozi vlasti. Njih u politici drži samo goli interes ili kako rekoh – kalkulacija. Oni se sjajno razumiju. To o čemu govorite ni na koji način neće poremetiti njihov odnos. Oni će nastaviti kao dvojac, ali kao dvojac bez kormilara. Njihov je cilj da iz cijele ove situacije izvuku što više materijalne koristi. Koliko znam, Dodik je na neki način zadužio gospodina Čovića da se pobrine oko provođenja nekih odluka Predsjedništva, mada ovaj nije član Predsjedništva. To je nešto što je po mom sudu morbidno. To je karikatura cijelog našeg sistema. Pomenuću još nešto. Ovih dana izabrana je vlada Republike Srpske. Mediji su na sva zvona to proglasi velikim uspjehom. A kada pogledamo sastav te vlade, vidimo da tu ima ljudi iz svijeta kriminala, kompromitovanih, nekompetentnih za svoj posao. I šta možemo očekivati od takve vlade? Najgore je što će se to dogoditi i u drugom dijelu Bosne i Hercegovine – Federaciji.

Izetbegovićeva i Čovićeva igra

Omer Karabeg: Izetbegović, Dodik i Čović insistiraju da se što prije formira vlast na nivou Bosne i Hercegovine. Oni ne žele da čekaju da se prije toga formira vlast u Federaciji, što bi bilo normalno, jer je tako urađeno i u Republici Srpskoj. Po nekim tumačenjima iza svega stoji igra HDZ-a i Stranke demokratske akcije. Navodno, nakon formiranja vlasti na nivou države, oni bi blokirali formiranje vlasti u Federaciji, a to znači da bi na vlasti ostali sadašnji ministri iz SDA i HDZ-a. Ima li istine u tim spekulacijama?

Asim Mujkić: Nisam ekspert za pravna pitanja i nisam baš najbolje upućen u proceduru, ali to ne bi trebalo da nas čudi. Prethodne četiri godine SDA i HDZ su bili na vlasti u Federaciji, mada su se od te četiri godine tri i po svađali. Sada su saglasni da zajedno sa Dodikom formiraju vlast na nivou države kako bi mogli da utiču na formiranje vlasti na nižim nivoima. Mislim da je Izetbegović u tome vještiji, on se ne eksponira, pa je Čović sada u prvom planu. Oni možda neće u potpunosti opstruirati formiranje vlasti u Federaciji, vjerovatinije je da će se truditi da formiraju vlast čija će okosnica biti SDA i HDZ. Svašta ćemo se još nagledati u narednih nekoliko sedmica.

Eutanazija naroda

Omer Karabeg: Mislite li da će nacionalne stranke vladati Bosnom i Hercegovinom unedogled? Da li je Bosna i Hercegovina osuđena da njome vladaju nacionalni lideri poput Dodika, Čovića i Iztebegovića?

Asim Mujkić: Nacionalne stranke i njihovi sateliti vladati će još neko vrijeme. Međutim, kako se kod nas kaže, ničija do zore ne gori. Svaki režim ima rok trajanja. Kod nas se dešava zanimljiv tip protesta koji se zove egzodus. Vidimo ogromne redove pred ambasadama zapadnih zemalja, odlazi na hiljade ljudi – egzodus je poprimio ogromne razmjere. Odlaskom iz zemlje ljudi govore šta misle o ovoj vlasti. Kada čovjek čita naše novine i sluša vijesti na televiziji, zaključio bi da ovdje vlada duboka mržnja, da niko ni s kim ne komunicira, međutim, stvarnost je sasvim drugačija. Ljudi različitih nacija se druže, komuniciraju, sarađuju, pomažu jedni drugima. Sjetimo se poplava prije četiri godine, kada su ljudi, bez obzira na negodovanje nacionalnih lidera, pohrlili jedni drugima u pomoć. Pogledajmo proteste u Banjaluci i Sarajevu. Onaj ko hoće da gleda – može u svemu tome da vidi simptome koji najavljuju promjenu. Možda i pooštrena retorika nacionalnih elita u posljednjih nekoliko mjeseci govori o tome da su oni svjesni da se bliži čas promjene, pa pokušavaju da nešto ušićare dok su još na vlasti. I da zaključim: mislim da će još neko vrijeme trajati vladavina etnonacionalističkog režima, ali se već nazire kraj – tako da mislim da to neće još dugo trajati.

Omer Karabeg: Pomenuli ste masovni egzodus, ali to neće ugroziti ni Dodika, ni Čovića, ni Izetbegovića. Možda je njima draže da ljudi, koji bi se inače bunili i koji za njih ne bi glasali, odu iz zemlje.

Asim Mujkić: U pravu ste, egzodus produžava vladavinu nacionalista, ali je ona na duge staze neodrživa. Egzodus je eutanazija naroda. Kada teritoriju čistite od vlastitog naroda – to je posljednja faza etničkog čišćenja. Kratkoročno – to je dobro za nacionalističke elite, ali dugoročno – to je smrt za svaku nacionalističku politiku, jer više neće imati ljude kojima vlada.

Miodrag Živanović: Duboko vjerujem da ovi naši vlastodršci, koji su više od tri decenije na vlasti u ovoj maloj zemlji, neće još dugo moći da vladaju i uništavaju svoje narode. Jer, svaki od njih prije svega uništava svoj vlastiti narod. Kada će se dogoditi promjena? Dogodiće se onda kada se kroz nekakve male – doduše još uvijek uzane – kanale našim ljudima vrati nada. Ovako brutalna i pogubna vlast moguća je jedino ako ljudi nemaju nadu. Vlast im je otela nadu. Ako se nada vrati – a za to će trebati vremena – onda mi imamo šansu za budućnost. Ako ljudi imaju nadu, onda će i egzodus biti manji. Naš najveći problem je odsustvo nade. Ako to znamo, onda bismo morali pokušati da proširimo kanale kroz koje će proticati nada koja će nam otvoriti pogled u budućnost.

 

Izvor: RSE

Ostavi odgovor

Please enter your comment!
Molimo vas upišite vaše ime ovdje