Pogledajte Afganistan kakav je nekad bio (FOTO)

Kabul je na fotografijama Williama Podlicha skoro neprepoznatljivo mjesto – živahan glavni grad sa savremenim automobilima, zelenim parkovima i svečano obučenim muškarcima i ženama, među kojima su mnogi nosili odjeću sa Zapada, piše Radio Slobodna Evropa.

Mjesto gdje žene – kako one iz Afganistana tako i iz inostranstva – mogu slobodno da šetaju ulicama.

Mirno mjesto u kojem turisti, bez obzira na njihovu sigurnost, mogu autobusima otići do važnih historijskih mjesta u zemlji ili preko granice do Pakistana.

Godine 1967. Podlich, profesor na državnom univerzitetu u Arizoni, započeo je dvogodišnji rad u Afganistanu sa UNESCO-om, kao predavač na višem koledžu u Kabulu. S njim su došle i njegova supruga Margaret i dvije kćerke tinejdžerke, Peg i Jan .

“Odrasla sam u Tempi, u Arizoni, a kada je otac ponudio meni i mojoj mlađoj sestri Jan da idemo s njim i majkom u Afganistan, bila sam uzbuđena,” kaže Peg Podlich.

“Ja bih tako tokom viših razreda u srednjoj školi bila u nekoj egzotičnoj zemlji, a ne u običnoj Tempi… Naravno, bilo je mnogo kulturoloških razlika između Arizone i Afganistana, ali imam veoma interesantna i zabavna iskustva. Ljudi su uvijek izgledali prijateljski i spremni da pomognu, nikada nisam imala nikakvih problema i nezgoda, iako sam bila prilično nestašna tinejdžerka! Tada su bili blagi”, kaže Peg.

Podlich, amaterski fotograf, snimio je svoje avanture na stotinama fotografija koje je njegova porodica podijelila s ostatkom svijeta.

Podlich se penzionisao u državi Arizona 1981. godine i umro je 2008. godine u 92. godini života.

“Kada pogledam fotografije mog tate, sjećam se Afganistana kao zemlje sa hiljadugodišnjom historijom i kulturom,” rekla je Peg za The Denver Post, koji je prvi objavio ove fotografije.

“Imala sam knedlu u grlu dok sam gledala i slušala o dubokoj patnji koja se događala u Afganistanu tokom ratnih sukoba koji su trajali skoro 40 godina”, rekla je ona.

“Žestoke i ponosne, ali i zabavne ljude porazila je velika sila.”

Clayton Esterson, suprug Peg Podlich, koji je arhivirao fotografije za “The Denver Post”, je izjavio:

“Mnogi Afganistanci su napisali komentare u kojima zahvaljuju na fotografijama koje pokazuju kakva je njihova zemlja bila prije 33 godine, prije rata. To potvrđuje da su napori za digitalizaciju i obnovu tih fotografija vrijedili.”

Na jednoj od fotografija vide se djevojčice iz Afganistana koje se vraćaju kući nakon škole, što će Talibani zabraniti 30 godina kasnije.

“Djevojčice u Afganistanu, kao i dječaci, išli su i u srednju školu, iako su djevojčice, kao i dječaci nosile uniforme, djevojkama nije bilo dozvoljeno da nose burku na putu do srednje škole,” kaže Peg Podlich.

“Uspješne mlade žene pohađale su koledž, kao i muškarci”.

“Za godinu dana koliko sam bila u Kabulu, moja porodica je živjela u kući u Šar-e Navu, na putu iz Parka Šar-e Nav,” kaže Peg Podlich.

“Moji roditelji su živjeli u Denveru, Kolorado, 1940-ih. Moja majka bi rekla da je Kabul podsjeća na Denver: slične su nadmorske visine, često sunčan, sa prelijepim planinama u daljini.

“Mislila sam da je to izgledalo nešto poput Arizone zbog sušnih predjela i nedostatka kiše. Pošto sam rođena u Arizoni, bilo mi je lako da poštujem ljepotu pejzaža u Afganistanu”.

“U proljeće 1968. godine, moja porodica je otišla na dugu turu autobusom preko prevoja Kajber do Pakistana (Pešavara i Lahorea). Put je bio prilično nezgodan u tom pravcu. Također, sjećam se da je u nekim dijelovima put bio grozan, sa liticama s jedne i planinama s druge strane. Sjećam se da je prije nego što smo otišli iz Kabula moj otac platio mladiću koji je išao oko autobusa sa kandilom i blagosiljao ga. Mislim da je uspio – imali smo bezbjedno putovanje”, sjeća se Peg Podlich.

“Bio je to neravan i grub put, ali nikada neću zaboraviti koliko je široka i zelena bila dolina ili kako su veličanstvene bile dvije statue Bude, urezane u stijeni…. Kipovi su bili prekrasni, čak i za mene, koja ne shvata historijski ili tehnički značaj tih statua”, prisjeća se Peg Podlič.

Peg i Jan Podlič išle su u Američku internacionalnu školu u Kabulu. Peg kaže da je bilo oko 250 učenika koji su pohađali školu 1967-68, među kojima je bilo 18 diplomaca.

“U Tempi bih do škole prošetala četiri bloka, a u Kabulu autobus za školu kretao je ispred naše kuće. Jan i ja bi potrčale kada bi vozač zasvirao. U autobusu su nas nadgledale indijske dame koje su nosile sari, naravno, i vozili smo se sa oko dvadesetak djece kroz Kabul, oko brda na zapadnoj strani grada.”

(Klix)